Žena odlazi onda kada nema dovoljno pažnje, kada oseti da je zanemarena, nedovoljno poželjna i kada za svoje „sve“ ne dobije baš ništa.
Pravo lice osobe sa kojom smo u vezi nekada otkrijemo isuviše kasno, tek nakon raskida. Novotkrivena ličnost nam se iznenađujuće ne dopada i želimo da prekinemo svaki dalji kontakt sa nekadašnjim partnerom. Da li je to moguće u eri društvenih mreža?
Rečenica „Da je valjalo, trajalo bi“ i više je nego istinita. Na svaki ljubavni raskid trebalo bi da gledamo kao na novi početak, koji ne znači uvek novog ljubavnika, ali znači nove nas.
Mnogo je ljubavnih priča sa takozvanim ’’nefer’’ rastancima. Smatramo da smo ostavljeni na najsuroviji mogući način i da tako nešto nismo zalužili. U ovakvoj situaciji prolazimo kroz veliku patnju...
Sa završetkom ljubavne veze u stanju smo da zaustavimo svoj život. Tako nastupi period bez napretka, dešavanja, zabave, smeha... I želimo samo jedno - da se partner vrati.
Tuga dolazi posle svakog raskida. Čak i posle onog ''dobrog'', koji je morao da usledi zbog samoće koju smo osećali u vezi. Tugu osećamo čak i onda kada mi ostavljamo, jer ne volimo više onako kako bi trebalo. Autori mnogih knjiga o emociji koja znači život, govore da ne boli ljubav, već upravo njen nedostatak.
Činjenica je da već na početku odnosa znamo da li je partner za nas ili ne. Pitanje je samo da li sebi želimo da priznamo da problem postoji. Iako razlog za odustajanje nije vidan, nešto nam govori da ne bi trebalo da produbljujemo odnos...
Posle veze u kojoj smo ostavljeni, a šta shvatamo kao odbacivanje, gubimo samopoštovanje, samopouzdanje. Vodimo se uverenjem da može da ga povrati samo izvinjenje onoga ko nas je povredio. Ipak izvinjenje u mnogim slučajevima ne dođe, bar ne odmah, a mi smo sve lošije i lošije.
„Ljubav je rad na potencijalima voljene osobe." -reče jedan naš poznati psiholog. Ona je napredovanje, a ne posedovanje...
Do ljubavne svađe najviše dolazi kada se odnos materijalizuje...