LookerWeekly blog ilustracija
LookerWeekly blog ilustracija

Zamalo uživanje…

„Mini“ festival Get EXITed, koji je održan na Obilićevom vencu, 4. 7. 2011. godine, umanjenicu u svom nazivu, potpuno je zaslužio. Naravno, nije reč o učesnicima festivala, jer se radilo o sjajnim muzičarima. U pitanju je mesto na kojem se koncert održao.

Mnogi ljubitelji dobrog zvuka uživo, kao i svi oni koji nisu mogli da priušte da ove godine odu na Exit, ili na neki od prethodno održanih koncerata, jedva su dočekali i ovaj mini festival. Ipak, niko se nije nadao da će mu, na ovom događaju, baš toliko biti mini tj. tesno. Već kod „Ruskog cara“ ljude su, poput lešinara, presretale lepe promoterke u seksi uniformama, sa objašnjenjem kako se u određenom kafiću, na Obilićevom vencu, služi predivna kafa. Eto još jedne potvrde da seksi izgled prodaje sve, pa čak i kafu. Naime, ova prva promoterka bi bila i zanemarena da se nije, na nepuna dva metra, pojavila i druga pa treća i sve tako redom… Sam početak nije obećavao baš toliko slobodno disanje, niti besplatan događaj. Ipak, na tom putu do ciljnog mesta, još uvek je svako radio svoj posao najbolje što je mogao i što je najvažnije, sa osmehom. Stvari su se pogoršale kada smo došli do mesta koncerta.

Pre odlaska na muzički događaj, mnogi su se pitali kako će festival izgledati, sve zbog činjenice da na aktuelnoj lokaciji nema dovoljno prostora. I bili su u pravu. Svi dobro znate, da i u običnom danu, teško prolazite kroz Obilićev venac, jer ga čine kafići i njihove prostrane bašte. Mesta za prolaz je veoma malo. Tako je i na koncertu slobodnog prostora bilo, otprilike, toliko da „slobodno“ gazite jedni preko drugih. Uska staza, koja je delila bašte kafića smeštenih sa leve i desne strane, vrvela je od ljudi. Mesta nije bilo ni za lek, a stolovi u baštama su, takođe, bili popunjeni. Da ne grešim, bilo je tu i nešto šireg prostora ispred bine, ali koji nikako nije mogao da primi sve posetioce koji bi i zaigrali. Iako je, u najavi koncerta, stajalo da se ulaz na događaj ne naplaćuje, mesto za stajanje ipak nije bilo potpuno besplatno.

Posle teškog probijanja kroz gužvu, odlučili smo da popijemo piće u jednoj od udaljenijih bašti kako bismo u miru dočekali naš omiljeni bend Darkwood Dub. Sve je obećavalo veče bez problema, koje bi, posle stresnog dana, mnogima značilo, baš kao i nama. Sa prvim zvucima pomenutog benda, masa ljudi krenula je bliže bini. Među njima i nas nekoliko, već zrelih i, neskromno ističem, kulturnih, odgovornih. Ipak, i tako savršeni, uradili smo nešto što, po proceni zaposlenih u prvom kafiću do bine, nije bilo dozvoljeno. Zagazili smo par metara u njihovu baštu ne zauzimajući sto, a pri tom smo i odbili da popijemo piće. Konobar, vidno iznerviran našim rečima da ne želimo njegovu uslugu već samo da vidimo koncert, ljutito nam je rekao da napustimo baštu. I ne samo nama, već i nekolicini devojaka koje su se stopile sa obližnjim drvetom, kako bi uspele da čuju i vide ovaj događaj. Sve je ličilo na komediju apsurda. Pitanje svakog od nas je bilo šta da uradimo? Da li da se povučemo ili da budemo tvrdoglavi i ostanemo na ’’zabranjenom’’ mestu? Lično sam smatrao da je najbolje da se povučemo, jer sam bio veoma iznerviran još jednom potvrdom, da malo koji lep događaj može takav da bude u potpunosti. I ne samo to, još jednom je potvrđena činjenica da niko ne radi svoj posao kako bi trebalo. Nažalost profesionalnost i obrazovanje su nam na veoma niskom nivou.

Pamtim konobara i posle nedelju dana. Bio je to plavušan podignute i zle obrve, opasan dugom crnom keceljom. Vilica mu je poigravala od nervoze, a pogled prepun besa. Ovaj mladić neprijatne pojave, vikao je na sve one od kojih nije uspeo da izmami novac. Svakako dobro izdresiran, dosadan poput buve, ometao je ljude koji su samo želeli da odslušaju ovaj kratak koncert na „njegovom“ posedu. Ipak nismo se pomerili. Ostali smo narednih pola sata na zabranjenom prostoru i prepustili se sudbini i zvucima omiljenog benda. Međutim, činjenica da baš svi imaju puno pravo da viču na vas, veoma je poražavajuća. Sada razmišljamo o tome da bi stvare mogle da postanu još gore. Pojavio se još jedan strah, i to strah od mogućnosti da bi čak i javni događaji poput ovog mogli da postanu privilegija bogatih… Kuda sve ovo vodi? Prepuni strahova, kako ćemo dalje? Jedno je sigurno, ovde jedino konobar nema razloga za strah. Na vreme je ukapirao. Sve što mu je potrebno jeste zla obrva, oštar pogled, i besprekorno uvežbana neprijatnost…