rade cosic

Rade Ćosić

Ideja koja je porazila dosadu

Ova predstava je nešto najrazličitije što sam ikad radio i igram je sa najviše entuzijazma. Ponosim se radom na tome, jer se osećam kao umetnici nekad.- o predstavi Papirnati Pinter govori glumac, Rade Ćosić…

U filmovima „Zvezde ljubavi” i „Montevideo, Bog te video”, kao i u igranim serijama „Pozorište u kući”, „Vrati će se rode”, „Ono kao ljubav”, „Zaustavi vreme” i „Priče sa tavana”, glumac Rade Ćosić (26) je pokazao svoj glumački talenat ispred oka kamere. Njegovu darovitost i marljivost takođe potvrđuju i brojne pozorišne predstave, oko osamnaest, u kojima je bio angažovan. Jedna od aktuelnih predstava u kojima Rade igra, Papirnati Pinter, a koju možete pogledati na predstojećem Mikser festivalu, je povod našeg razgovora.

Papirnati Pinter je nesvakidašnja predstava inspirisana dramama britanskog nobelovca Harolda Pintera. Ovaj projekat je poseban baš po tome što na našoj pozorišnoj sceni predstavlja, do sada nezastupljenog, pisca Pintera. Njegove četiri jednočinke su zaživele zajedno sa scenom Carina, zahvaljujući umetnicima sa vizijom, među kojima je i naš sagovornik Rade Ćosić. Oni su ovom predstavom približili rad čuvenog Britanca našoj publici i to na vrlo neobičan način – poput lutkarskog pozorišta, pozorišta senki i sa dva glumca na sceni.

LW: Pored toga što ste oživeli drame Harolda Pintera, pokrenuli ste i potpuno novu scenu Carina. To je zaista puno entuzijazma i hrabrosti, pa čak i za mlade ljude. Kako ste se okupili oko te ideje i šta je tebe privuklo da učestvuješ u ovakvom projektu?

RADE: Ideja je potekla od Nataše Milović, koja me je pozvala jednog kišnog dana i upitala da li bih radio bez para, bez reditelja (u tom trenutku) i bez podrške pozorišta, u prostoru mesne zajednice. U nastavku mi je izložila zašto je to tako, što nije za javnost, ja sam se nasmejao i rekao da hoću. Tako je nastao projekat Papirnati Pinter, tačnije tako je započeo, kao i svi projekti koji na kraju dožive uspeh, od jedne ideje koja je porazila dosadu. Voleo bih da mogu da kažem da je ostalo istorija. Onda smo se sakupili i dogovorili pojedinosti. U predstavi učestvuje i drug sa moje klase Vladimir Tešović. Takođe, voleo bih da kažem da sam sa klase Gordane Marić, jer to nikad ne kažem (smeh). Mislim da je Nataša, pošto se vratila iz Londona bila oduševeljena Pinterom i da je zato i pokrenula ceo projekat. Ja sam lično znao za Pintera, jer je on moje simpatije prvenstveno pridobio, kada se bezrezervno angažovao i podržavao Srbiju. Mene pozorište privlači samo po sebi. Da li je to siromašno pozorište ili ne, sama prilika da se bavim onim što volim, je da kažem, lepa prilika. U dobu u kome živimo, kada prilika manjka, jedva čekam da kažem da. Pinter je pisac, koji me je oduševio drugačijim poristupom pozorištu. Pinterovski slobodan stil je pun preteće tišine. Vratio je pozorište na osnovne elemente, zatvoren prostor i nepredvidiv dijalog. Dakle, za jednog glumca, to je raj na zemlji (smeh).

LW: Scena Carina na kojoj je ova predstava i zaživela je specifična po tome što je prostor intiman tako da ste vi glumci u neposrednoj blizini publike. Koliko ti znači ta, nazovimo je, prisnost sa publikom?

RADE: Prisnost sa publikom znači svakom glumcu. Glumac radi za publiku. On ne igra na publiku i svaki osmeh. Aplauz ili suza izazvana glumčevom igrom, tom glumcu znači čitav život. On oseća za publiku. On se igra za publiku i on želi da oseti, da bi i publika osetila. To je neraskidiva veza koja povezuje ljudske duše, u ovom slučaju glumca sa publikom, bez koje pozorište ne bi bilo pozorište. Ima ona poznata da pozorište može postojati bez reditelja, scenografa, kostimografa, ali bez glumca i dasaka ne može. Dodao bih u taj duo i publiku i napravio bih neraskidiv trio. U tako intimnoj atmosferi, čuje se svaki šum, svak udah, izdah, pa i mobilni koji nije isključen (šalim se). Oseća se energija. Igra se za nekolicinu, za tkz. publiku koja vas poštuje samim dolaskom u takav, nesvakidašnje čudan, pozorišni prostor. Nadam se da je scena Carina zaživela zahvljujući projektu Papirnati Pinter. Inače, sama scena jeste mala, ali druge uslove nismo dobili. Nekad je možda bolje, kada vam se nešto ne dogodi, jer će se dogoditi nešto drugo, a to drugo, obično bude možda i lepše. Romantik sam, vidi se. (osmeh)

Rade Ćosić
Rade Ćosić

LW: U Papirnatom Pinteru tumačiš nekoliko različitiš uloga i to iz četiri različite priče. Gledalac je mogao da stekne utisak da sa lakoćom prelaziš iz lika u lik. Da li ti je zaista to bilo lako i koliko dugo si se pripremao?

RADE: Boleslavski (veliki učitelj glume) je jednoj glumici, koja mu se nakon svoje igre plača i doživljaja stanje slamanja duše na sceni, sa osmehom obratila i upitala: „Profesore, jel mislite da sam napredovala?”, rekao da je školovana. Sve je to stvar vežbe. Nas školuju da kopamo po sopstvenoj duši i mi to na neki način uvežbamo. Nama to na sceni kasnije nije toliko teško. Opet, suštinski nije ni lako, da se napravi više uloga, a da gledalac poveruje u svaku i da se oduševi glumčevim zanatom. Svakako mi je lakše, ako mogu da kažem, od života van scene (smeh). Pripreme su trajale oko mesec dana, ali bile su produktivne, jer su dolazile iz igre i međusobnog poštovanja i onda je finalni produkt užitak predstaviti publici, za koju se nadam da je uživala, jer ja jesam (smeh).

LW: Tokom predstave ste u polumraku, a publika se oslanja na igru svetlosti i senke i na vaš glas. Koliki je bio izazov dočarati jednu dramu, bezmalo, samo glasom?

RADE: Predstava je u polumraku, što podražava pinterovski duh i zamisao reditelja (Marko Kostić) da se preko te atmosfere prikaže emocija u dramama. Nekad je glas dovoljan da se sve kaže. Postoji ona američka krilatica „Kamenje i štapovi nam mogu slomiti kosti, ali reči ne mogu”. Mislim da je ova govorna predstava, upravo dokazala suprotno. Ljudi najviše mogu da čuju, ako pažljivo slušaju. Nažalost, danas to nije slučaj, ali mi smo samim scenskim prilagođenjima (lutkama i tamnom scenom) približili ljudima govor, ton i time pokazali da je sama reč itekako važna, ako ne i najvažnija. Veliki je izazov dočarati tešku dramu sa toliko malo sredstava. Međutim, mi nismo polazili od toga da je to drama, pustili smo da nas Pinter i njegov slobodan stil, kao i britak humor, vode unutar tih čudnih, ali opet realnih događanja. Tako se ispostavilo da smo preko mladog duha, punog humora, uspeli da iznesemo na scenu teške sudbine ljudi širom sveta. Biću skroman (smeh) i reći ću, da je to ono što bi i sam Pinter hteo.

LW: Koja od četiri priče iz predstave Papirnati Pinter ti je najzanimljivija kao priča sama po sebi, a koja ti je bila najinteresantnija kao glumcu?

RADE: „Stanica Viktorija” mi je najzanimljiva kao glumcu, jer od malena volim da se pravim da sam sve, što nikad ne bih mogao da budem. Takođe, sam tekst mi je zanimljiv. Odnos taksiste i tog čoveka za radio stanicom, kontrolora, pravo mi je uživanje da ga igram. Svaki put menjam tekst, dopisujem i nikad mi nije dosta. Nadam se da Nataša neće čitati ovaj intervju (smeh). Kao Radetu, mi je svakako najinteresantnija priča o gorštačkom jeziku. Ona pokazuje trenutnu socijal- političku situaciju u svetu. Samim tim, što sam deo tog sveta, te aždaje, koja danonoćno uzima ljude i njihove pameti, moram da istaknem važnost tradicionalnih vrednosti, koje nestaju samim napretkom liberalnog kapitalizma i isticanjem nekih nižih vrednosti. Kad bi svako od nas pročitao tu dramu, ne bi živeo istim životom. Tvrdim.

Pinter je inače nobelovac, nosilac i Šekspirove nagrade za književnost. Izuzetno je zanimljiva ličnost pozorišnog sveta, koja zaslužuje jaču promociju unutar naše zemlje. Ovo nije apel, već moje lično mišljenje (smeh).

LW: Imaš već bogato pozorišno iskustvo (Pravila ponašanja u moderno društu, Figarova ženidba, Nova stradija, Psovanje publike, Stepa, Veliki brat VIP), koliko je ova predstava drugačija od svega što si radio i šta ti je novo donela, tj. šta ti glumeći u njoj pričinjava posebno zadovoljstvo?

RADE: Ova predstava je nešto najrazličitije što sam ikad radio i igram je sa najviše entuzijazma. Ponosim se radom na tome, jer se osećam kao umetnici nekad. Od ničega napraviti nešto je san svakog čoveka, a mi smo to uspeli. Osećaj je prelep, a na kraju se nadam da svi koji su gledali predstavu mogu da kažu isto, što je najveća nagrada. Nama, umetnicima, je naposletku najvažnije, pored toga što mi uživamo u stvaranju, šta auditorijum misli. Ako misle o ovoj predstavi nešto slično meni, onda je naša vizija umetnosti imala poentu.

LW: Publika je imala prilike da te nedavno vidi i na velikom platnu u filmu Montevideo, Bog te video u ulozi Teofila Spasojevića, za koji si rekao da si je dobio, jer dobro igraš levom nogom. Da li to znači da si pored glume, darovit i za sport? Kojim sportom si se bavio/se baviš?

RADE: Haha, moram da se na početku odogovora na ovo pitanje, nasmejem. Ispada kao da sam neki levak, koji igra dobro levom nogom (smeh). Jeste, trenirao sam fudbal, i dan danas, volim da odigram i igram ga, možda, najviše sa drugovima za televizorom (igrice). Ali jeste, bavio sam se i tenisom (takođe kažu talenat), dobro igram i košarku, stoni tenis, odbojku, pa čak i boćanje (smeh).

LW: Obzirom da si mlad glumac, u kom pravcu bi voleo da se tvoja karijera razvija, šta ti više prija film ili pozorište? Koje tvoj najveći uzor?

RADE: Mlad jesam, ali to ne znači da sam zelen (smeh). Ne znam zaista u kom pravcu bih voleo da me ponese sudbina, samo nek me ponese, tj. samo neka se dogodi da radim i da uživam. Dok radim neću se buniti da li ću biti na filmu ili u pozorištu. Volim i film i pozorište, ne pravim razliku, sve ima svoje. Zbog filma sam ušao u sve ovo. U četvrtoj godini srednje škole sam konačno spojio rubikovu kocku u glavi i shvatio da želim da pođem ovim putem od žute cigle (smeh). Pitanje je da li sam krenuo putem koji mi je namenjen ili onim koji mi je suđen, ostaje da se vidi, zato je život i uzbudljiv. Voleo bih da se ne zna ko su mi uzori, pored roditelja, jer je u tome moja tajna (smeh).

LW: Pored nastupa na Mikser festivalu u predstavi Papirnati Pinter, gde te još pozorišna publika može videti?

RADE: Može me videti u svim predstavama koje su nabrojene u ovom intervju, a ako se dobro dobrim vraća (smeh), onda od sledeće sezone i u još nekim, a za njih će se saznati blagovremeno. Uglavnom, igram u Narodnom pozorištu, JDP- u i Dušku Radoviću, a povremeno i u pozorištu Madlenianum i na sceni za mlade u SKC- u i novom Novobeogradskom pozorištu u bloku 45, Scenu Carina da ne pominjem (smeh).