Lidija Bukvić

Lidija Bukvić: Ne postoji „nebitan” ili „glup” problem

Mladost je podjednako i lepa i teška, jer nudi kako nebrojene mogućnosti tako, i isto toliko, i brojne nedoumice. Obično, mnogi ostvare samopouzdanje tek kasnije u životu, a žal za propuštenim prilika uvek ostaje. Zato je bitno da mladi ljudi na vreme spoznaju svoje kapacitete i nauče veštine koje će im pomoći da samostalno načine one mudre, prave poteze za svoju uspešnu budućnost u svetu odraslih. Kažu da se to ne uči u redovnoj školi, ali ipak postoji mesto na kome omladina u Beogradu može da sazna kako da na pravi način zakorači u odrastanje.

Naime, Cepora – Centar za pozitivan razvoj dece i omladine organizuje besplatnu Školu ličnog razvoja za mlade od 17 do 24 godine, koji će tom prilikom naučiti kako da se nose sa visokim pritiscima i očekivanjima, kako da razviju osećanje da upravljaju svojim životima, a kako veštine komunikacije, ali i da osnaže svoje potencijale pri donošenju odluka. Prva radionica je već 1. jula, a više o tome saznajemo od programskog direktora Cepora, Lidije Bukvić:

LW: Šta je to što ne učimo u redovnim školama, a što nam je neophodno za opstanak i uspeh u stvarnom svetu?

Lidija: Naš formalni sistem obrazovanja je usmeren na sticanje znanja i, zbog različitih faktora, nažalost ne posvećuje dovoljno pažnje ličnom razvoju mladih, i pored toga što im neretko i profesionalni uspeh zavisi od ličnih veština. Mladima je za stvarni svet potrebno da, pored znanja iz određene oblasti kojom će se profesionalno baviti, znaju da pravilno iskoriste svoje potencijale – da znaju da odreaguju tako da ne naruše odnos koji im je važan, da zastupaju sebe, a da poštuju druge, da znaju da tumače i razumeju svoje i tuđe emocije, da kritički promišljaju o idejama, vestima, problemima, teorijama, da znaju da kažu „ne” kada nešto ne žele, da izbegnu rizike i da se osećaju dobro u svojoj koži. Nakon što ih jednom razviju i ojačaju, mladi koriste sve ove i druge lične snage u svom svakodnevnom životu, u odnosima sa prijateljima, partnerima, kolegama, šefovima i pomažu sebi da postignu svoje ciljeve u različitim životnim oblastima, pomažu sebi da budu najbolji što mogu, a da se osećaju super.

LW: Koji su najveći problemi sadašnje omladine, da li su mladi uvek isti, ili su pred ovom generacijom neki novi izazovi?

Lidija: Postoje neki univerzalni problemi koji se javljaju kod svih i koji su vezani za sam razvoj i razvojne krize. U ovom smislu, mladi uvek imaju potrebu za razvojem emocionalne pismenosti, veština odupiranja negativnim pritiscima sredine, reagovanjem u različitim problemskim situacijama sa kojima se mogu susresti. Sa druge strane, svaka generacija se suočava sa nekim teškoćama koje se javljaju zbog odlika društva i vremena u kojem žive. Današnji mladi žive u brzom, takmičarskom društvu, društvu čestih promena i stalne zamene dobrih ideja još boljim. U ovakvom okruženju mladi sami sebi postavljaju visoka očekivanja, ali i društvo od njih traži da postignu mnogo, da daju sve od sebe da budu uvek „najbolji”. Ovakva očekivanja u razvojnom periodu kada i dalje nismo sasvim sigurni koliko mi to zapravo možemo, kada smo to „najbolji”, kada često sumnjamo u sebe i neuspeh doživljavamo veoma snažno, dovode do većeg stresa i nezadovoljstva sobom i mogu biti rizik za različite emocionalne probleme i probleme u odnosima sa drugim ljudima.[/answer]

LW: Jedna od tema o kojoj ćete govoriti u Školi je osmišljena da osnaži mlade da donose odluke i ostvaruju svoje ciljeve. Koliko je moguće da mlada osoba u ovom dobu izgradi samopouzdanje, ukoliko ga do sada nije stekla?

Lidija: Uvek ima prostora za učenje, za nove veštine i promene. Samopouzdanje je jedan od veoma značajnih ličnih potencijala koji utiče ne samo na to kako sebe vidimo, već i na to kako ćemo razmišljati o ljudima oko nas, kako ćemo se ponašati i koje ćemo izbore praviti. Nikad nije kasno da jačamo svoje samopouzdanje i da istražujemo ko smo, gde smo sada i gde želimo da stignemo. Ovaj uzrast za mlade je upravo uzrast u kome oni imaju jako mnogo dilema ovog tipa i koji oblikuje njihov dalji lični (a često i profesionalni) razvoj, tako da je ovo pravo vreme da se posvete jačanju svojih veština. Kroz naše radionice sa mladima ćemo raditi i na konkretnim tehnikama koje im mogu biti od pomoći kada se nađu pred dilemom, a podstaći ćemo ih da uvek imaju na umu šta im je važno kada razmišljaju o svojim ciljevima i koracima koje će praviti.

LW: Kako ste zapravo birali sve te teme za mlade?

Lidija: Mi već šest godina radimo sa mladima, održali smo preko 4.000 radionica na kojima je učestvovalo preko 6.000 mladih. Ovo iskustvo nam mnogo pomaže da stalno pratimo interesovanja mladih i da nove programe pravimo tako da odgovore na njihove potrebe. Pored toga, s obzirom da tim Cepore čine stručnjaci iz društveno-humanističkih nauka, prvenstveno specijalni pedagozi i defektolozi, nauka o prevenciji nam pomaže da odaberemo prave teme za pravi uzrast i da rad sa mladima organizujemo tako da u najboljem mogućem smislu pomaže njihovom daljem razvoju i smanjuje rizik od nastanka problema u različitim životnim oblastima mladih.

LW: A ko vodi vaše radionice?

Lidija: Radionice vode mladi stručnjaci, diplomirani i master specijalni pedagozi, koji imaju višegodišnje iskustvo u radu sa različitim grupama dece i mladih. Naše treninge za mlade uvek vode mladi, što nam pomaže da već na početku treninga napravimo dobru atmosferu u grupi i podstiče učesnike da se opuste i slobodno iskažu svoje mišljenje.

LW: Koliko polaznika će imati Škola ličnog razvoja ovog leta, čije radionice će trajati po četiri sata, što govori o ozbiljnosti celog projekta?

Lidija: Organizujemo tri ciklusa Škole ličnog razvoja – letnji, jesenji i zimski. U svakom će moći da učestvuje 30 mladih ljudi uzrasta od 17 do 26 godina. Prijave su otvorene tek nekoliko dana, a nama je prva grupa već gotovo popunjena, tako da ohrabrujemo mlade zainteresovane da se jave što pre, kako bi obezbedili sebi mesto u našem besplatnom programu u letnjem ciklusu.

Svaka radionica traje četiri sata, jer je toliko potrebno da bismo na svakoj mogli da diskutujemo, promišljamo, vežbamo, probamo da primenimo nove veštine i da se naravno dobro zabavimo tokom ovog procesa. Mi sve naše aktivnosti planiramo tako da budu zanimljive mladim ljudima, da ih podstaknu na razmišljanje i akciju i da im pruže priliku da, u prijatnoj atmosferi, zaista i nauče nešto novo o temama o kojima najčešće mogu da pričaju samo van školskog okruženja i gde nemaju mnogo „zvezda vodilja“ od strane ljudi koji se ovim temama bave.

LW: To je veliki broj učesnika, pa nas zanima, šta je to što od mladih, u razgovorima, mi odrasli možemo da naučimo, prema vašem iskustvu?

Lidija: Mladi imaju jedinstven pogled na svet, na koji umemo malo da zaboravimo kada „porastemo”. Oni vide beskrajne mogućnosti za istraživanje, napredak, imaju mnogo energije i želje da sa tom energijom menjaju svet. Razgovori sa mladima, ukoliko umemo da čujemo šta govore, uvek vode do razvoja novih ideja, do podsećanja da „ništa nije nemoguće”. Sa druge strane, nas koji radimo sa mladima i za mlade, podsećaju da je potrebno posvetiti se svim temama koje su njima tokom razvoja značajne i da ne postoji „nebitan” ili „glup” problem.

LW: Šta mi kao odrasli, kao društvo, možemo da uradimo pomognemo omladini, a šta kao roditelji?

Lidija: I kao društvo i kao roditelji možemo i treba da im pružimo podršku. Društvo ima zadatak da obezbedi mladima veliki broj aktivnosti koje će im omogućiti da rade na sebi, da se razvijaju i istražuju i da se aktivno uključuju u društvene tokove i pitanja od značaja. Pored toga, društvo treba mladima da da do znanja da je njihovo mišljenje važno i da se i oni pitaju. Roditelji pružaju drugačiju vrstu podrške mladima. Roditelji su tu da razumeju, usmere, podrže, objasne, zagrle, izgrde, ali i da se sklone malo u stranu kada je potrebno dati mladima prostora da samostalno istražuju i odlučuju. Roditelji imaju taj težak zadatak da balansiraju između slobode i zaštite svoje dece, a uvek moraju imati na umu da im oni predstavljaju prvi model za to kako izgleda „biti odrastao” i da će u velikoj meri uticati na njihove stavove i ponašanje. Ukoliko želimo da izgradimo samostalne, aktivne, misleće mlade, moramo im pružiti mnoštvo prilika da takvi postanu i podržati ih u tome.