Roberta Cortella LW
Roberta Cortella u mts Dvorani, foto: Miss Stills Photography

Autorka filma o Pazoliniju, Roberta Kortela: „Vreme je da vratimo poeziju u naše živote“

Kada kažemo Pjer Paolo Pazolini (1922-1975) prva asocijacija je zasigurno njegovo kontroverzno filmsko stvaralaštvo, i u vezi sa tim, vrlo verovatno autorov zabranjivani film „120 dana Sodome“ ili njegova nasilna smrt u 53. godini. Međutim, kao što kaže autorka dokumentarnog filma „Friuli mladog Pazolinija“ Roberta Kortela, italijanski umetnik je bio i postigao još mnogo toga pre nego što je postao veliki sineasta Pazolini. U svojim ranim dvadesetim, tokom Drugog svetskog rata posvetio se poeziji, pisao je na jeziku na kom niko pre njega to nije učinio, pokrenuo je školu za decu iz zaseoka Furlanije i napisao eseje na temu edukacije.

Pasolini e fellini
Reditelji Pazolini i Felini, foto:centrostudipierpaolopasolinicasarsa.it

O periodu pod ratnim okolnostima i umetnikovom životu u majčinoj porodičnoj kući u Kazarsi, gde je i otkrio svoj poetski jezik i predavački talent, govori pomenuti film, koji je prikazan u okviru glavnog programa Festivala dokumentarnog filma DOK fest, održanom u mts Dvorani. 

Zašto se ovaj dokumentarac razlikuje od svega onoga što je bioskopska  publika do sada mogla da vidi o Pjeru Paolu, i zbog čega ima i izrazitu kako poetsku tako i edukativnu naraciju upakovanu u dužinu bezmalo jednog školskog časa, objašnjava nam gospođa Kortela, italijanska dokumentaristkinja: 

LW: Da li je iznenađenje za širu javnost, ne toliko činjenica da je čuveni filmski staralac Pazolini bio i književnik, poeta, već možda to što se bavio pedagoškim radom?

To može biti iznenađujuće za ljude van Italije, ali je u mojoj zemlji dobro znan i taj deo Pazolinijevog života. Najviše zahvaljujući svedočenju njegovih učenika, kojih je danas, na žalost, veoma malo među živima. Naravno, najviše je poznat zbog svojih filmova i pitanja lične homoseksualnosti, kao i po poeziji. 

Mnogo toga je postigao pre nego što je postao poznati filmski stvaralac Pazolini. On je genije, koji je bio ne samo pisac i predavač, već i slikar, fudbaler, violinista, i takmičar u latino plesovima, u čemu je i osvojio priznanja. 

Nastavnički poziv mu je došao sasvim prirodno, jer to je još jedan deo njegovog talenta. Kada se zaratilo i kada je usled bombardovanja stalo i školstvo, za njega nije bilo dvojbe. Odlučio je da pokrene školu za đake iz furlanskog zaseoka, zajedno sa svojom majkom Suzanom i kolegama. Kada se kasnije preselio u Rim, njegov prvi posao je bio takođe u prosveti. Napisao i dosta eseja na temu kako bi učitelj trebalo da podučava. Njegovi pogledi na tu temu su bili veoma moderni. U mom dokumentarcu možete da vidite da je on koristio metodu koji se u današnje vreme zove „zelena učionica“. 

Takođe, to je podrazumevalo da se nastava odvija i na mestima gde se znanje može dodirnuti rukama. Vodio je svoje đake i u bioskop da gledaju italijanski neorealizam.

Jednom rečju, bio je edukator. Ta uloga je važna u svačijem životu. Mentor je bitan da prepozna vaš talent i da vam pomogne da ga promovišete i produbite svoja interesovanja.

Volela bih kada bismo imali više učitelja poput njega. 

LW: Vi takođe potičete iz Furlanije (severoistočna Italija), u kojoj se govori furlanski, jezik Pazolinijeve poezije? 

Da, i sama sam iz te regije, a furlanski je moj maternji jezik. Zbog toga je i deo mene prisutan u dokumentarcu. Pejzaži su iz mog  kraja, i snimani su na dvadesetak minuta od Kazarse, rodnog mesta Pazolinijieve majke, u kom je umetnik na kraju i sahranjen.

Mnoge od tih krajolika prepoznala sam u njegovim pesmama, vrlo brzo i lako po čitanju, kao što bi bilo i za svakog drugog Furlanijanca. Želela sam da u ovom filmu tim pesmama dam i sliku, i tako vizualno približim naše pejzaže onima koji ih nisu videli do sad.

Inače, sve u tom filmu mi je bilo lako i poznato – i da nađem bicikl iz tog vremena, i odgovarajuću garderobu, i njive, jer u tom kraju imam prijatelje i rodbinu.

Fruili mladog Pazolinija foto DOK promo
Film Fruili mladog Pazolinija, foto: DOK fest promo

Mladog Pazolinija je glumio moj pastorak Lorenzo Leopardi, koji je savršeno odgovarao izgledom i građom, dok je snimatelj bio njegov otac, odnosno moj suprug Marko Leopardi. 

LW: Da li je to i bio razlog što ste se odlučili snimate o Pazoliniju iz mladosti? 

Ako govorimo o Pjeru Paolu Pazoliniju kao intelektualcu, on je internacionalno prepoznatljiv. Pre dve godine, kada je bila stogodišnjica njegovog rođenja, bilo je mnogo filmova, dokumentarca, radova iz svih sfera njegovog života, tako da su se ljudi navikli i na sve aspekte umetnikovog života. 

Zato sam, kada su me kontaktirali iz organizacije „Ente Friuli nel Mondo“ (Svi Furlanijanci sveta), da snimim film o Pjer Paolu, bila ujedno i počastvovana i zatečena, jer je to čovek o kome je sve već rečeno. Tako da mi je bilo teško da pronađem to nešto. 

Međutim, na kraju sam se odlučila da se fokusiram na jezik koji je koristio u svojoj poeziji.

Inače, izbor furlanskog, jezika njegove majke, učiteljice Suznane Kolusi, pre svega, je umetnikova potreba za pripadanjem, za zavičajem. Tokom odrastanja često je menjao gradove u kojima je živeo. Njegov otac Karlo Alberto je bio vojno lice, što je bio i razlog selidbi. 

S obzirom na to da su mnogi iz regije emigrirali početkom veka, dokumentarac je od velikog značaja upravo i za brojnu dijasporu, kao i očuvanje furlanskog. Zato sam baveći se ovim filmu stalno imala na umu dve reči – jezik i koreni.

Koristila sam knjige iz kojih je on proučavao jezik, a njih možete da vidite i u filmu. To su originalna izdanja iz 1938. godine. Htela sam da budem veoma precizna, jer sam želela da sačinim jedan drugačiji dokumentarac koji prikazuje same korene Pazolinijeve poezije.

Ono što je i za Italijane bilo novo, reagovali su isto kao i vi, jeste upravo priča o furlanskom jeziku i Pjer Paolovom doprinosu tome.

LW: Koja priča se nalazi iza furlanske reči „rosada“ (izgovara se rozada, a znači rosa) i koje mesto ima u filmu?

Pazoliniji nije govorio furlanski. Njegov susret s jezikom je bio samo u dodiru sa seoskim stanovništvom, i to što je mogao da čuje od svoje majke Suzane. U trenutku kada je poželeo da piše stihove, počeo je da uči iz knjiga, a taj jezik se, naravno razlikovao od dijalekta koji se govorio u njegovom okruženju. Zato je uzimao samo reči koje ga fasciniraju, kada ih čuje izgovorene u selu.

„Rozada“ je prva reč koju je Pazolini napisao. Ona ga je podsećala na drevna vremena.  Zapravo, to je bio i prvi put da ju je neko uopšte zapisao slovima, jer je pre toga postojala samo u usmenom govoru lokalnog stanovništa.

Tada je otkrio veoma blisku vezu između furlanskog i italijanskog, španskog… uopšte između romanskih jezika. To je bilo u vreme dok je još bio bolonjski student filologije i filozofije. Čuvši reč „rozada“, shvatio je da se tu nalaze latinski koreni, što je značilo da je u pitanju jedan kompleksan jezik – prestižan, koji zbog svoje poetičnosti zaslužuje mesto u književnosti. 

Pre Pazolinija, bilo je književnih dela na furlanskom dijalektu, koji se govori s leve obale reke Taljamento, ali ne i na ovom koji potiče s naše, desne obale. Naravno, mi razumemo jedni druge, jer su u pitanju manje razlike. Opet zanimljivo je da u ovoj regiji svaki grad ima svoju verziju furlanskog, pa je lako po govoru prepoznati iz kog kraja je ko. 

Pazolini je postigao nešto u to vreme potpuno revolucionarno, od književnika se očekivalo da koristi samo zvanični jezik nacije. Govorimo o vremenu fašizma. Ljudi koji su tada govorili na furlanskom ili bilo kom drugom jeziku nisu smatrani patriotama. S tim što on nije koristio taj jezik zato što je bio van glavnih tokova, već je pisao na dijalektu koji do tada nije postojao u književnosti, a to je bilo revolucionarno čak i unutar same regije. 

Pazolini je otišao čak i korak dalje, pa je osmislio i pismo za taj jezik i pravila pisanja, koja nisu postojala ranije. 

Naravno, danas se koriste drugačija slova i pravila, a koja su došla nakon standardizacije.

 

Roberta Cortella LW2
Roberta Cortella, foto: Miss Stills Photography

LW: Verujem da ste imali dobre izvore? Koliko vremena Vam je trebalo da sve to što znate i što ste saznali pretočite u film?

Glavni izvor mi je bio onaj koji sam imala u sebi. Tri decenije sam proučavala Pazolinija. Pre nego što sam postala dokumentarista, bavila sam se proučavanjem jezika manjina. Teza na kojoj sam radila se odnosila na Pazolinijevu poeziju. Osim toga, izučavala sam njegova slova, razgovala sa njegovim učenicima, čitala romane iz toga vremena… 

U Kazarsi, u kući u kojoj je živeo od kraja 1942 do 1950, je istoimeni Centar za studije Pjer Paolo Pazolini, gde možete da nađete dosta o njemu. Tako sam i došla u kontakt sa nosiocima autorskih prava i dobila dozvolu da koristim stihove u filmu. 

Pričajući o tome danas, sve deluje da je bilo lako, međutim, u pitanju je mnogo uloženog vremena. 

Kada radite na temu koja vam je toliko bliska, onda unapred već imate ideje za scene. Ono što mi je bila nepoznanica jeste kako da koristim jezik kao glavnu nit. Kada se sve sklopilo, počeli smo snimanje 5. marta 2022, na datum Pazolinijevog rođenja, u eksterijeru. Završili smo, s pauzama, u julu. Dolazila sam da snimam u onim prilikama kada sam mogla da doputujem iz Rima, gde živim.  

Prvi put u životu sam prvo napisala scenario, pa onda krenula u snimanje.

LW: Čemu nas uči film, čemu Pazolini a šta nam u tom smisli možete reći Vi, ne samo kao autor dokumentarca već i kao pedagog?

Moja želja je da ovaj dokumentarac istakne ne samo važnost koje ima obrazovanje već i značaj empatije u obrazovanju. S obzirom na to da sam i sama, atipična profesorka španskog jezika, osećam snažnu potrebu da svojim učenicima prenesem više znanja od onoga što je predviđeno samim školskim programom. Svoje studente podučavam radom uz zabavu, a ne objašnjavanjem suvoparne gramatike.  

Odnos koji predavač ima sa svojim đacima je važnije od završene lekcije. Bitno je da oslušne njihova osećanja i da ih nauči da to što osećaju pretoče u reči. Na taj način se povezuju dve različite generacije, što je veoma važno. 

Moramo da razgovaramo sa pristiglom generacijom, kojoj je to potrebno više nego pre. Potrebni su im odrasli, da ih čuju. Mladi imaju veliki potencijal, ali im je potrebna i šansa da to ispolje. Dosta toga sam saznala iskustveno iz susreta sa zatvorenicima kojima sam predavala. Pazolini je takođe radio s ljudima s margine, i na taj način im davao nadu. 

U dokumentarcu možemo da vidimo starog Pazolinijevog đaka koji u sebi nosi veliku zahvalnost na tome što ga je naučio da misli svojom glavom.

Učio je svoje đake poeziji, istoriji, jeziku… ali ne samo tome! On je tada uspostavio novi sistem podučavanja. Govorio je da je neophodno da učitelj animira svoje učenike. Zamislite kada je on osnovao školu „ispod radara“, to nije bila zvanična ustanova, jer nije imao licencu. Kasnije, po završetku studija u Bolonji, kada je ozvaničio svoj status profesora, radio je u državnoj školi i to kao predavač u eksperimentalnom odeljenju. 

 

Roberta Cortella LW3
Roberta Cortella, foto: Miss Stills Photography

Lično, od mojih učenika tražim da nađu prave reči kojima bi opisali svoja osećanja. Kada to urade, ono što dobiju na papiru nisu samo reči već poezija. Povezujući sve što su zapisali nekim čudom nastaju stihovi. Tome me je naučio Pazolini, da je poezija, za koju se čini da je izašla iz mode, zapravo odličan alat i u savremenoj pedagogiji. 

Svoje đake, takođe izvodim u šetnje, a sa novim temama ih upoznajem tako što gledamo dokumentarce. Čak sa njima pravim i filmove.

Ne znam da li će me po svemu tome moji učenici i pamtiti, ali je za mene kao predavača to najbolji pristup.

Foto: Tijana Janković-Jevrić // Miss Stills Photography