rumunija

I sama se bavim poslom koji se smatra muškim

“Ne možemo zauvek ostati u udobnoj zoni sebi bliskog i o životu zapravo znati tako malo,” kaže snimatelj i fotograf Marija Đoković uvodeći nas u priču o svom prepoznatom i uspešnom foto-eseju “Rudarke”, koji je srpskom izdanju časopisa National Geographic doneo priznanje “Best Edit”, za najbolju lokalnu produkciju. Ova izuzetna mlada umetnica masterirala je na FDU-u na odseku Kamera, a danas nam predstavlja foto-priču na kojoj je radila šest meseci, da bi svima nama pribrižila svakodnevincu neverovatno jakih žena, rudarki.

Pred ovim slikama iz rudarskog života niko neće ostati ravnodušan!

[question]LW: Ne samo da si pokazala da je žena sa kamerom podjednako jaka kao i muškarac, već si to dokazala i time što si sišla u rudnik i fotografisala rudarke. Da li su predrasude o muško-ženskim zanimanjima bile jednim delom i povod za nastanak ovog foto-eseja?[/question]

[answer]Marija: Povod za nastanak serije fotografija “Rudarke” bila je poseta rudniku na planini Rudnik kod Gornjeg Milanovca. Par mojih kolega i ja smo kao studenti snimali promotivni film za pomenuti rudnik bakra, olova i cinka. O našoj maloj filmskoj ekipi tada je brinula rudarska nadzornica koja je na sve ostavila veoma snažan utisak. Zbog toga sam poželela da upoznam ostale rudarke u Srbiji. Do sada su uglavnom muškarci bili glavni akteri filmskih i fotografskih priča o rudnicima, tako da sam i iz tog razloga ovoj temi želela da pristupim iz ugla žena u rudniku. Moguće je da sam se na neki način poistovetila sa rudarkama, pošto se i sama bavim poslom koji se smatra muškim. Verujem da u temama koje biramo uvek postoji neki skriveni deo nas samih, čak i kada je u pitanju svet sa kojim na prvi pogled nemamo dodirnih tačaka.[/answer]

[question]LW: Koliko je odlazak do rudnika bio organizacijski i fotografski izazov, u tehničkom smislu?[/question]

[answer]Marija: Fotografije su nastale u Boru, Senjskom Rudniku, Resavici i u rudniku na planini Rudnik kod Gornjeg Milanovca. Nije bilo jednostavno organizovati čitav projekat – za početak dobiti odobrenje od uprave rudnika, s obzirom na to da je rudarstvo težak i odgovoran posao, te je veliki teret  prisustvo gosta o čijoj bezbednosti u jami treba brinuti; zatim steći poverenje rudarki za koje sam u početku bila stranac i usput rešavati različite probleme koje je usled prirode dokumentarnog snimanja bilo nemoguće unapred predvideti.[/answer]

[question]LW: Zabeležila si fenomenalne trenutke, koji su dokumentaristički i estetski izuzetno atraktivni. Koliko je trajalo fotografisanje  – od pripreme, preko produkcije do postprodukcije?[/question]

[answer]Marija: Konkretan proces rada na fotografijama je trajao oko šest meseci. Pripreme je, međutim, bilo potrebno započeti mnogo ranije. Rudarke iz Senjskog Rudnika i Resavice sam primera radi upoznala tokom snimanja RTS-ove TV serije “Čizmaši”. Bilo bi nemoguće tek tako otići i započeti fotografisanje, jer to nisu glumice koje glume izmišljene likove, već stvarne osobe koje vas puštaju u svoj život, zbog čega je neophodno zbližiti se sa njima.[/answer]

[question]LW: Koliko je foto-esej “Rudarke” značajan za tebe u zanatskom smislu?[/question]

[answer]Marija: Najdragocenije je iskustvo u radu sa ljudima. Mlad umetnik, koji se bavi isključivo sobom, pri tom ni sam nemajući dovoljno životnog iskustva, teško može da proizvede sadržaj dubljeg opšteg značenja. Odatle moja želja za radom na projektu koji će zahtevati da upoznam potpuno drugačiji način života i zbližim se sa ljudima koji odudaraju od mog svakodnevnog okruženja. S obzirom na to da se na fakultetu za film i pozorište, popularno rečeno, bavimo imitacijom života, ne možemo zauvek ostati u udobnoj zoni sebi bliskog i o životu zapravo znati tako malo.[/answer]

[question]LW: Da li su “Rudarke” promenile tebe i šta je, po tvom osećaju, to što je možda uticalo na njih a da je bilo izazvano vašim susretom i, evo sada popularnošću uzajamnom?[/question]

[answer]Marija: To je svakako iskustvo koje me je obogatilo, a što se rudarki tiče mislim da im je činjenica da se za promenu neko sa strane bavi njima intimno veoma značila, ali i da im je dala na  važnosti u sredini u kojoj žive i rade.[/answer]

[question]LW: Tvoj prvi angažman za National Geographic Serbia doneo je ovom magazinu priznanje “Best Edit”, za najbolju lokalnu produkciju. U pitanju su baš “Rudarke”, što je ustvari tvoj master rad. Koliko su bitni trud i vera u sebe  za uspeh mladog fotografa?[/question]

[answer]Marija: Trud i vera u sebe su bitni u životu svakog čoveka ma čime se bavio. Takođe je bitna i izvesna doza sumnje u smislu samokritike i preispitivanja. Verujem da nije dobro da osoba misli da sve zna… Ali je naravno važno da ta sumnja nikad ne nadjača veru u sebe i svoj cilj, da ne parališe već da takođe bude neka vrsta pokretačke energije.[/answer]

[question]LW: Veza je jasna, ali koje su razlike i sličnosti u tvom snimateljskom i fotografskom stvaralaštvu?[/question]

[answer]Marija: Kao veliki filmofil upisala sam fakultet zbog filma, ne zbog fotografije, mada je fotografija definitivno nešto što me veoma privlači. Iako postoje ogromne razlike, u osnovi pristupam isto radu na filmu i na fotografijama – trudim se da moje fotografije imaju priču, da otkriju posmatraču nešto novo i da ga navedu na razmišljanje, što je u suštini važno i za svaki film.[/answer]