Nakon 35 godina rada, filmski reditelj i profesor emeritus njujorškog univerziteta Dejv Dejvidson predstavio je svoje filmove, kinematografsko i predavačko iskustvo iz škole dokumentarizma sa Univeristy of New York publici aktuelnog DOK festa, sinoć u MTS Dvorani. U razgovoru s njim učestvovao je i naš reditelj, ali i njegov nekadašnji student, Darko Lungulov, koji je poznat zbog filmova, kao što su, na primer, “Spomenik Majklu Džeksonu” i “Dobra žena”.
Nakon prvog od pet dokumentaraca, koliko će biti prikazano na festivalu, ovog američkog sineasete, održan je master klas na kojem je, pored osvrta na emitovan film “Bioskop i utočište” i “Hans Rihter: Sve se kreće, sve se okreće”– koji govori o nemačkom dadaisti i osnivaču prve škole dokumentarizma u Njujorku Hansu Rikteru, na kojoj je Dejvis predavao a Lugulov studirao, reditelji su govorili i o ličnim iskustvima u dokumentarizmu, kao i o značaju učenja istorije filma i filmskog jezika i u vreme novih tehnologija. Takođe, razotkrili su i poznati mit koji kaže da je Stenli Kjubrik bio jedan od studenata njihove škole.

U istoriji kinematografije Hans Rikter je značajan, između ostalog, zbog svog trominutnog filma "Ritam 21" iz 1921.
“Verujem u značaj učenja i prakse, bez obzira na tehnologiju koja se menja. Ne želim da zvučim kao elitista, ali ako pogledamo u istoriju filma, i ono što se tada desilo u svetskoj kinematografiji, kada je reč o uspešnosti tehnika koje su tada korišćenje, danas znamo kada i zbog čega koristimo low-key a kada high-key, kao i da moramo da imamo dobar razlog zašto je kamera u pokretu, pa čak i kada je reč o dokumentarnom filmu.”
Već pojavom filmskog formata Super 8, profesora je obradovala mogućnost veće pristupačnosti kamere, i samim tim, njene demokratičnosti. Međutim, danas kada je objektiv u praktičnoj svakoj ruci, Dejv ipak dolazi do zaključka da je u tom mnoštvu teško odvajati žito od kukolja.
“Potrebno da je da pregledate 10 hiljada YouTube videa da biste pronašli jedan koji je inspirativan. Zato je važno da učite istoriju filma, da ne biste ponvaljali iste greške koji su prevaziđene još od vremena Edisona i njegovog filmskog studija Crna Marija.”

S tim u vezi, reditelj Darko je istakao važnost toga da sa studentima rade predavači koji su takođe i aktivni stvaraoci. Naš Lungulov je studirao devedesetih u Njujorku, tako što se finansirao radeći fizičke poslove. Ovom prilikom, podelio je svoja sećanja na taj period koji je proveo na Univeristy of New York, kod profesora Dejvidsona:
“Ovde je počinjao rat kad sam ‘91. otišao za Njujork, i u tim okolnostima nije mi padalo na pamet nikakavo studiranje a kamoli film. Međutim, radeći fizičke poslove, jedan kolega, koji je bio takođe iz Beograda, rekao mi je da tamo studira. Meni je to bilo nezamislivo, jer nisam očekivao da neko uopšte prihvata emigrante. Ispostavilo da se da oni i dan-danas prihvataju studente bez obzira na njihov status, da li imaju papire ili ne, koje su boje kože ili vere. Školarinu sam kao fizički radnik mogao da obezbedim. Tako da sam u ovom filmu, Dejvovom filmu, video neke paralele s tim vremenom koje sam proveo tamo kao svež emigrant.”
Što se Stenlija Kjubrika i dokumentarne škole na Univeristy of New York tiče, prema rečima Dejvidsona, postoje “forenzički” dokazi – fotografije da je bio fizički prisutan u prostorijama i to u vreme dok je bio fotograf za “Look” (preteče “Life” magazina), najverovatnije zbog tadašnje devojke koje je bila studentkinja, ali da ne postoje dokazi da je on tu i sam studirao.
Tokom trajanja festivala, do 2. februara, pored pomenutih na programu su i ostali Dejvisovi filmovi: „Čovek koji pleše: Peg Leg Bejts“, „Sisi Hjuston: slatka inspiracija“ i „A Gesture and a Word“.
Na ovogodišnjem izdanju DOK-a, uvršteni su i drugi naslovi koji se bave temom rediteljstva, kao što su to “Linč 1 i 2”, i “Rifenštal”.