Monopol na istinu 1

Monopol na istinu

U sredu 25. maja, na Dan mladosti, u prostorijama IP Clio održana je konferencija za novinare povodom objavljivanja knjige Monopol na istinu autorke Radine Vučetić. Knjiga koja govori o fenomenu cenzure u socijalističkoj Jugoslaviji i, preciznije, Srbiji tokom 60-ih i 70-ih godine prethodnog veka pobudila je veliko interesovanje novinara. Na konferenciji su govorili Radina Vučetić i Zoran Hamović, glavni urednik IP Clio.

Prisutne je prvo pozdravio Zoran Hamović, primetivši da je tema cenzure zanimljiva svima koji su odrastali u socijalizmu, te da je pred nama knjiga koja tu temu tretira na sveobuhvatan i iscrpan način. U njenom fokusu je Savez koumnista Jugoslavije i njegov odnos prema kulturi i umetnosti, posebno u Srbiji i Beogradu. Autorka nam daje priliku da ne utvrđujemo samo crno-belu sliku i da ne osuđujemo one koji su osuđivali, kao i da sagledamo kolike su bile slobode i steknemo uvid u to kako je Partija samu sebe doživljavala. Hamović je istakao da se knjiga može posmatrati i kao priručnik za razmišljanje u ovim burnim vremenima, budući da otkriva mehanizme i univerzalne principe cenzure koji su prisutni kroz istoriju.

Pozvavši novinare na razgovor, reč je preuzela Radina Vučetić. Ona je napomenula je najveći problem istoriografije ovog regiona što se na Jugoslaviju gleda ili crno ili belo, usled čega joj je bilo teško da se bavi cenzurom. – svi koji su se bavili ovom temom naglašavali su totalitarni diskurs, što je ona želela da izbegne, budući da su odnosi između cenzora i cenzurisanih bili veoma složeni. Cenzuru je pre svega posmatrala kao lakmus papir koji svedoči o tome kako i na čemu je Partija izgubila legitimitet, to jest, kako se od liberalizacije društva i socijalizma sa ljudskim licem tokom 50-ih i 60-ih došlo do potpune restaljinizacije već krajem 60-ih. U tom smislu, glavni junak njene knjige je Partija, budući da smtra da je početak 70-ih bio ključni momenat kada je moglo da se krene ili ka daljoj liberalizaciji ili ka jačanju mehanizama represije. Cenzura se u tom periodu odvijala u dva pravca – najizloženiji su bili nacionalizam i kritika Partije koja je dolazila sa levice. Partija je, naime, bila mnogo brutalnija prema kritičarima režima koji su dolazili iz njenih sopstvenih redova. Lazar Stojanović, Dušan Makavejev, Aleksandar Popović samo su neki od onih koji su Partiju kritikovali iznutra. Kažnjavajući kritičare iz sopstvenih redova, Partija je zapravo izgubila mogućnost da se reformiše.

Fenomen cenzure bez cenzure bio je specifičan za vreme i prostor o kojima knjiga govori. On je podrazumevao da nije bilo ustaljenih mehanizama, što je ljude više držalo u strahu, budući da nije bilo preciznih pravila. Sva cenzura doliazila je iz Partije, ali kroz transfer cenzorskih moći, što je bio mehanizam pravljenja atmosfere, ali i način da Partija skine odgovornost sa sebe. Pitanje disidentstva bila je druga tema koja je najviše interesovala prisutne, koji su se mahom složili sa autorkinim stanovištem da je većina disidenata imala dogovor sa državom, sudeći po blagim kaznama koje su dobijali i nepoljuljanom društvenom statusu.

Mada je knjigu počela da piše iz potpuno drugačijih motiva,  autorka je istakla da je privodeći je kraju uvidela njen potencijal da bude komentar savremenog trenutka. U tom smislu, ako se ikakva paralela može povući, to je zaključak da kada vlast počne da primenjuje mehanizme cenzure i represije, zapravo se bliži svome kraju. Autorki je posebno bilo važno da naglasi kako je ovo pre svega naučna studija, zasnovana u potpunosti na arhivskoj građi, dok je brojne razgovore koje je vodila sa različitim akterima perioda o kom je pisala zadržala za sebe.